* Povjerljiva dokumentacija Zagrebačke banke otkriva tajne hrvatske pretvorbe i privatizacije 

* Barbić, Luković, Čović, Miladin i ostali osmislili su kriminalni model pretvorbe i privatizacije 

Dokumenti koje je Uprava Zagrebačke banke godinama skrivala, a dijelom i uništila, otkrivaju najveću tajnu hrvatske pretvorbe i privatizacije. Naime, iako se do sada smatralo u javnosti da je središte kriminala u pretvorbi i privatizaciji Hrvatski fond za privatizaciju, dokumentacija Zagrebačke banke dokazuje kako je prije osnivanja Hrvatskog fonda za privatizaciju procesom pretvorbe i privatizacije rukovodila uska skupina financijskih i ekonomskih moćnika, pripadnika bivše komunističke elite, unutar organizacijske strukture Zagrebačke banke.

Tajna radna skupina za pretvorbu i privatizaciju 

Obzirom da je potkraj 1980.-ih godina komunistička financijska elita bila svjesna predstojeće političke, društvene i ekonomske tranzicije, njezini su pripadnici užurbano pripremali tehnologiju zadržavanja pozicija financijske i ekonomske moći u državi. Kako bi zadržali pozicije moći, pripadnici komunističke ekonomske elite bili su svjesni da moraju preuzeti potpunu (i vlasničku) kontrolu nad strateškim financijskim i ekonomskim institucijama u Hrvatskoj. Zagrebačka banka već je tada bila jedan od ključnih centara financijske moći, i upravo se stoga oko nje formirala jedna od najmoćnijih elita u Hrvatskoj do danas - tehnomenadžerska elita, koja je rukovodila svim ekonomskim procesima u državi do danas.

Tada su, naravno, morali osmisliti projekt kako preuzeti vlasništvo strateške imovine, bez rizika da to učini netko tko nije pripadnik te iste elite. Zagrebačka banka bila je središte planiranja tih procesa. Naime, upravo je u Zagrebačkoj banci i njezinim organizacijskim strukturama projektiran kriminalni model pretvorbe i privatizacije koji je komunističkoj financijskoj eliti omogućio zadržavanje pozicija moći i restrukturiranje u novim društvenim i političkim uvjetima. Radnu skupinu koja je projektirala model kriminalne pretvorbe i privatizacije predvodili su Jakša Barbić, Franjo Luković, Đuro Miladin i Željko Čović. kako tada nije postojala niti jedna formalna institucija koja je bila zadužena za provedbu pretvorbe i privatizacije taj je posao u tajnosti odrađivan preko Zagrebačke banke.

Lukovićeva Odluka od 12. lipnja 1991. 

Nakon što je prethodno dobio neograničene ovlasti upravljanja Zagrebačkom bankom od strane predsjednika Skupštine dioničara Vjekoslava Srba, Franjo Luković uspostavio je takvu organizaciju Banke, koja je njemu i suradnicima omogućila vodeće pozicije u procesu pretvorbe i privatizacije u Hrvatskoj. Zagrebačka banka tih je godina u dogovoru sa tehnomenadžerskom strukturom u "novoj" prvo Mesićevoj, potom Manolićevoj, pa Gregurićevoj Vladi, preuzela ulogu projektanta i institucije za provedbu pretvorbe i privatizacije. Taj se proces odvijao u strogoj tajnosti i pod pokroviteljstvom političke elite proizašle uglavnom iz redova starih komunističkih tajnih služba (kojima su pripadali prvi premijeri u neovisnoj Hrvatskoj: Stjepan Mesić, Josip Manolić i Franjo Gregurić).

Na tragu dogovora sa tadašnjom Vladom Franjo Luković je 12. lipnja 1991. godine donio "Odluku o mezoorganizaciji Zagrebačke banke", koja je ustrojila posebne, specifične, tajne službe koje su u ime i za račun vladajuće elite obavljale poslove pretvorbe i privatizacije u prvim godinama nakon 1990. godine, a prije samog osnivanja i ustrojavanja, te početka rada Hrvatskog fonda za privatizaciju. U to vrijeme, svi elaborati o pretvorbi, te projekti i elaborati za privatizaciju pojedinih poduzeća u tajnosti su izrađivani u Zagrebačkoj banci pod izravnim nadzorom i rukovođenjem Lukovića, Barbića, Miladina i Čovića.

Ovu je Odluku Franjo Luković donio na temelju "Čovićevog projekta" iz lipnja 1991. godine, međutim, u Lukovićevoj Odluci dodatno se operativno razrađuje "Čovićev projekt" i cijela, detaljna organizacijska shema Zagrebačke banke potpuno prilagođena njezinoj ulozi i zadaći u pretvorbi i privatizaciji. Takvom organizacijom, koju je uspostavio Luković na temelju "Čovićeva projekta" ZABA je postala glavna institucija zadužena za pretvorbu i privatizaciju u državi, u prvim godinama toga procesa, kada javnost nije niti znala da se u sjeni raspada Jugoslavije i početka Domovinskog rata odigrava ovaj kriminalni i prljačkaški proces, kojim je rukovodila tehnomenadžerska elita proizašla iz bivše komunističke elite, posebno iz komunističkih obavještajnih služba.

U prvom krugu, privatizirana su ona poduzeća i financijske institucije za koje su pripadnici tehnomenadžerske elite pokazivali najveći interes. Taj posao je, prema jednom tajnom hodogramu, kojeg su izradili Luković i Barbić, trebalo odraditi do sredine 1993. godine, jer će tada već u državi funkcionirati službena državna institucija zadužena za privatizaciju, te će biti omogućeno i građanima kupovanje dionica i ulazak u vlasničku strukturu poduzeća. Istovremeno, Luković i Barbić osmišljavali su projekt koji im je i u tom krugu privatizacije, kada pravo kupnje dionica javno i zakonski dobiju i građani, omogućio projektiranje nove vlasničke strukture u strateški važnim poduzećima i financijskim institucijama. Elita okupljena oko Zagrebačke banke i nakon 1993. u potpunosti je kontrolirala proces.

Službena tajna: Direkcija za kreditiranje IV 

Kao što smo već pisali, "Čovićev projekt" sadržavao je niz mehanizama kontrole nastajanja nove vlasničke strukture u hrvatskom gospodarstvu. Međutim, Lukovićeva Odluka temeljena na tom projektu bitno je razradila tu tehnologiju i omogućila apsolutno preuzimanje i kontrolu u hrvatskom gospodarskom i financijskom sustavu.

U cilju provedbe zacrtanih ciljeva u pretvorbi i privatizaciji Franjo Luković je svojom Odlukom Sektor kreditiranja poduzeća i drugih pravnih osoba podijelio na tri javne direkcije i tri tajne direkcije koje su djelovale u strogoj tajnosti, njihovo je postojanje prema Lukovićevoj Odluci predstavljalo službenu tajnu, a u tim direkcijama poslovanjem su rukovodili kadrovi od osobnog povjerenja Franje Lukovića i njemu najbližih suradnika.

Prva od tih "tajnih direkcija" bila je Direkcija za kreditiranje IV.

Direkcija za kreditiranje IV bila je zadužena za rizična poduzeća, poduzeća u sanaciji i pred stečajem. Drugim riječima, upravo preko te Direkcije iz pojedinih se poduzeća izvlačila i nezakonito preknjižavala vrijedna imovina tih poduzeća, kao i dionice kojih je takvo poduzeće bilo vlasnik. Takve su se dionice preknjižavale na fizičke osobe koje su odabirali u Upravi Zagrebačke banke, dok su se nekretnine preknjižavale u vlasništvo Zagrebačke banke, iako to nigdje nije prikazivano u službenoj poslovnoj dokumentaciji. Osim toga, upravo je ova Direkcija radila famozne sanacijske programe za pojedina poduzeća, a sastavni dio sanacije bilo je i preuzimanje strateške i vrijedne imovine koju su takva poduzeća često posjedovala. U ovoj organizacijskoj jedinici Zagrebačke banke Lukovićevi su ljudi projektirali stečaj najvrijednijih poduzeća u Hrvatskoj, ciljanim stečajem u koji je ZABA doslovno "gurnula" mnoga poduzeća koja su se mogla revitalizirati i opstati na hrvatskom tržištu. Međutim, Uprava Zagrebačke banke projektirano je takva poduzeća tjerala u stečaj kako bi se domogla njihove imovine (u nekretninama i dionicama). Često su takvu imovinu činila i nenaplaćena i neproknjižena potraživanja tih poduzeća iz trećih zemalja, koja su po pojedinom poduzeću znala prelaziti i iznose od stotinjak milijuna dolara. Zagrebačka banka bi preuzela ta potraživanja, a novac je nakon naplate uglavnom transferiran na strane račune pod Lukovićevom i kontrolom drugih njegovih suradnika.

Takva pljačka pojedinih poduzeća bila je prikrivena u formi "prisilne nagodbe" o podmirenju obveza između pojedinih poduzeća i Banke, raznih sanacijskih programa i programa ozdravljenja poduzeća, za što je bila zadužena ova Direkcija. Nerijetko, poduzeća uopće nisu niti bila dužna Zagrebačkoj banci bilo kakve obveze, međutim, svejedno se išlo u prisilnu naplatu na temelju fiktivnih potraživanja i krivotvorenih ugovora.

Takve poslove unutar Direkcije za kreditiranje IV dokazuje i Lukovićeva odluka, prema kojoj je ova organizacijska jedinica ZABE bila zadužena za: obrađuje zahtjeve za sanaciju ili inicira sanaciju poduzeća ili dijela poduzeća; analizira poslovanje poduzeća u sanaciji ili pred stečajem, ocjenjuje rizičnost i opravdanost namjeravanih ulaganja sredstava Banke za sanaciju poduzeća; predlaže mjere sanacije i poslovnog ozdravljenja poduzeća; predlaže postupak prisilne nagodbe te obavlja poslove u svezi sa zaključenjem postupka prisilne nagodbe.

Službena tajna: Direkcija V 

Ova je Direkcija bila zadužena za stečajne pljačke, jednostavno rečeno. Naime, u postupcima stečajeva vrijednih poduzeća, zagrebačka banka je sebi u dogovoru sa Vladom i pravosuđem (prije svega Trgovačkim sudovima) osigurala prioritetnu poziciju koja je omogućavala Zagrebačkoj banci prisvajanje i oduzimanje najvrijednije, strateške imovine poduzeća, prije provedbe samogh postupka stečaja. Tijekom stečajnog postupka uništavala se poslovna dokumentacija poduzeća, kako o ovakvim malverzacijama i pljačkama koje je provodila Uprava Zagrebačke banke ne bi ostao nikakav materijalni trag, koji bi mogao ugroziti interese Banke.

Upravo preko ove tajne Direkcije novac i imovina opljačkana od poduzeća u stečaju završavala je u rukama financijskih moćnika iz Uprave Zagrebačke banke. Novac koji je kroz prisilne stečajeve završavao u rukama Franje Lukovića i njegovih suradnika, upravo je ova Direkcija prebacivala u inozemstvo.

Nekretnine stečene kroz ovako projektirane stečajeve Zagrebačka je banka "prodavala" isključivo ljudima od povjerenja koji su (i njihova poduzeća) bili pod kontrolom Zagrebačke banke. Upravo prema modelu privatizacijskih povjerenika, koji sam opisao u jednom članku, Zagrebačka banka, odnosno njezina Uprava na čelu sa Franjom Lukovićem imali su mrežu od osamdesetak povjerenika kojima se pod posebnim uvjetima prodavala imovina preuzeta u projektiranim stečajevima. Naravno, takve fiktivne prodaje bile su ugovorene pod posebnim uvjetima, a zapravo se radilo o tajnim ugovorima prema kojima "novi vlasnici" stečenu imovinu samo čuvaju do daljnjega za nekog od članova tehnomenadžerske elite. Taj model funkcionira i danas. Samo na području Zagreba ZABA danas ima više desetaka takvih velikih povjerenika koji su u specijalnom, tajnom, ugovornom odnosu sa Franjom Lukovićem.

Prema Lukovićevoj odluci od 12. lipnja 1991., ova je Direkcija bila zadužena za operativnu provedbu sljedećih poslova: iniciranje i predlaganje postupka stečaja i likvidacije poduzeća; pripremanje stečajnog postupka i likvidacije (priprema dokumentacijske podloge i kontrola knjigovodstveno financijskog stanja bilance poduzeća u stečaju); analiza ekonomsko financijskog stanja poduzeća u stečaju te predlaganje mogućnosti preuzimanja duga (cesija) ili zaključenja prisilne nagodbe; popis potraživanja Banke koja ne ulaze u stečajnu masu poduzeća nego se naplaćuju prije stečaja; prijeboj potraživanja u stečajnom postupku; te ostali poslovi u svezi stečaja i likvidacije poduzeća i drugih pravnih osoba.

Treća tajna direkcija bio je Centar za ocjenu boniteta.

Inozemne operacije i tajni računi kod stranih banaka 

Iako je "Čovićev projekt" predvidio ustrojavanje Sektora deviznih poslova koji bi se bavio inozemnim operacijama Zagrebačke banke i njezine Uprave, tek je Lukovićevom Odlukom taj projekt detaljno razrađen i osmišljena je tehnologijai izvlačenja novca iz Zagrebačke banke preko fiktivnih inozemnih operacija koje su se ostvarivale preko ovog Sektora.

U inozemnim operacijama osim banaka koje sam nabrojao u zadnjem članku, ZABINA Uprava izvlačila je novac preko tajnih računa u Berliner Handels und Frankfurter Banke (prema nekim podatcima samo na Lukovićevo ime kod te Banke je 1992. bilo položeno 20 milijuna njemačkih maraka; Bayerische Vereinsbank AG iz Minhena kod koje je na Lukovićevo ime bilo položeno 30 milijuna njemačkih maraka; DG Bank; Kreditanstalt Fuer Wiederaufbau, kod koje je Uprava ZABE na tajni račun pod posebnim zaporkama, sa četiri potpisnika imala položeno čak 100 milijuna njemačkih maraka; Union Bank of Switzerland; Swiss Bank Corporation, kod koje je Uprava ZABE na tajnom računu pod zaporkama sa četiri potpisnika imala položeno 20 milijuna švicarskih franaka; Credit Suisse, kod koje je na ime Željka Čovića bilo položeno 10 milijuna švicarskih franaka i Nordbanken u Stockholmu kod koje je Uprava Zagrebačke banke na tajnom računu imala položeno 25 milijuna švedskih kruna.

Od kuda Lukoviću i partnerima ovaj novac? Priljev novca nije bio osiguran samo kroz inozemne operacije izvlačenja novca iz Zagrebačke banke. Tajni podatci ZABE otkrivaju puno skandaloznije detalje o velikoj pljački koju su proveli ti moćni hrvatski oligarsi.

Naime, od 1990. godine do 1992. godine Zagrebačka banka pojavljivala se kao tajni koordinator inozemnog zaduživanja pojedinih jugoslavenskih republika. Tako su se u tajnosti preko Zagrebačke banke u te dvije godine zaduživale Hrvatska, Slovenija, Srbija, BiH, Crna Gora i Makedonija. Krajem 1992. te su države bile i dalje u tajnom dužničkom odnosu prema Zagrebačkoj banci na temelju preostalih, nevraćenih starih dugova. Tako je Hrvatska bila dužna 51 milijun 694 tisuće američkih dolara; Slovenija 3 milijuna 18 tisuća američkih dolara, Srbija 16 milijuna 234 tisuće američkih dolara, BiH 8 milijuna 451 tisuću američkih dolara, Crna Gora 3 milijuna 643 tisuće američkih dolara i Makedonija 4 milijuna 664 tisuće američkih dolara.

Tijekom dvije godine koliko je bila jedan od tajnih kreditora jugoslavenskih republika Zagrebačka banka, uzimala je provizije od tih kredita, ali postojala je još jedna tajna koju ZABA skriva do danas. Naime, nikada nisu postojali konzorciji stranih kreditora jugo republika, pogotovo od 1990. do 1992. godine. Međutim, Uprava Zagrebačke banke je, novac koji je čuvala pokraden na stranim i tajnim računima, plasirala jugo republikama kako bi ga "oprala" u takvim financijskim operacijama. Bila je to idealna prilika i savršena tehnologija za pranje opljačkanog novca kojeg je ZABINA Uprava držala na tajnim ino računima. Stvarna zaduženost novonastalih država kod Zagrebačke banke bila je puno veća, pa je Uprava ZABE na čelu sa Franjom Lukovićem tim tajnim ugovorima o kreditima jednostavno ucjenjivala vlasti tih zemalja kako se ne bi pokrenuli određeni postupci za utvrđivanje kriminala u toj financijskoj kući.

Samo preko Holdinga Zagrebačke banke, nakon njegova osnutka, u inozemstvo je prebačeno 80 milijuna 88 tisuća 980 njemačkih maraka, koji je iznos kasnije završio na off shore računima pod nadzorom Franje Lukovića i njegovih suradnika. Dodatna su sredstva izvučena financijskim operacijama Uprave ZABE u poduzećima Industrogradnja, Šavrić, HUP Zagreb, Franck, Ledo, Astra i Hotel Intercontinental i to također tijekom 1992. godine. Te su godine bitne i zbog činjenice da je takvim financijskim operacijama Uprava Zagrebačke banke akumulirala na tajnim inozemnim računima više milijarda njemačkih maraka, s kojim sredstvima je kasnije sudjelovala u ekonomsko- financijskim operacijama u Hrvatskoj. Taj se novac, naime, kroz fiktivne konzorcijske investicije ponovno vraćao u Hrvatsku kroz fiktivne kreditne plasmane off shore poslovnih konzorcija, te je na taj način reinvestiranjem uz jamstva ZABE njezina Uprava uspjela ne samo "oprati" pokradeni novac, nego višestruko uvećati njegov iznos, ujedno kupujući strateške ekonomske resurse u zemlji. Začarani krug ekonomske moći bio je zatvoren nekadašnjom komunističkom oligarhijom, koja se "transformirala" u tehnomenadžersku elitu ekonomsko - političke tranzicije u Hrvatskoj.

Tajna Direkcija za poslove s inozemstvom 

Iako je u Banci djelovao Sektor za devizne poslove, Luković je svojom Odlukom doradio "Čovićev projekt" i osnovao tajnu Direkciju za poslove s inozemstvom, preko koje su nadzirane ranije opisane operacije Uprave Zagrebačke banke.

U razdoblju od 1990. godine do 1992. godine preko ove je Direkcije u inozemstvo Uprava Zagrebačke banke prebacila više od 3,4 milijarda njemačkih maraka, za koje se do danas ne zna konačno odredište niti gdje je točno taj novac (kod koga?) završio.

I sama Lukovićeva Odluka neizravno priznaje o kakvom se modelu funkcioniranja radi. Naime Luković navodi kao jedan od ključnih zadataka ove tajne Direkcije "razradu novih financijskih tehnika i razrada njihove primjene kod nas", što se zapravo odnosi na prljave poslove ZABINE Uprave.

Prema Lukovićevoj Odluci ova je Direkcija obavljala neke od najtajnijih poslova unutar sustava Zagrebačke banke: praćenje i analiza kretanja na svjetskom financijskom tržištu, razvoj novih financijskih tehnika i razrada njihove primjene kod nas; upoznavanje potencijalnih stranih partnera sa mogućnostima ulaganja u Hrvatsku. Jedna od ključnih stavka u poslovanju ove Direkcije, naravno, morala je biti i suradnja sa fiktivnim stranim partnerima. Kako bi "legalizirali" takve, klasične poslove "pranja" novca, u Upravi ZABE taj su posao povjerili ovoj tajnoj Direkciji opisujući te poslovne aktivnosti kao: "usklađivanje izrade odgovarajućih akta, registraciju i druge poslove u svezi s formiranjem i početkom rada institucija u mještovitom vlasništvu sa stranim subjektima (koji se osnivaju u zemlji i inozemstvu)". U samoj ovoj stavci Luković, zapravo, priznaje svoju obmanu. Naime on kaže da se preko ove tajne Direkcije vode poslovi koordinacije sa stranim partnerima u određenim zajedničkim investicijama, međutim u istoj rečenici kaže kako se takve zajedničke investicije mogu voditi i sa subjektima koje oni sami osnuju u inozemstvu, a ovdje ih vode kao strane poslovne subjekte (što je formalno pravno točno, ali de facto se radi o tehnologiji pranja novca).

Drugi dio poslova ove Direkcije odnosio se na financijske operacije Uprave Zagrebačke banke u stranim financijskim institucijama, što je također bilo samo instrument kako je Lukovićeva Uprava tih godina izvlačila novac u inozemstvo fiktivno prikazujući tu pljačku kao investicije. "Direkcija obavlja poslove u svezi s radom i razvojem predstavničke mreže Banke u inozemstvu te institucija u kojima je Zagrebačka banka d.d. dioničar". U kasnijim poslovnim izvješćima i knjigama Uprava Zagrebačke banke nigdje nije službeno, na zakonit način i transparentno prikazala ovakve financijske operacije.

Međutim, upravo je ta Direkcija vodila poslove tajnog zaduživanja države u inozemstvu preko Zagrebačke banke. Luković u vojoj povjerljivoj odluci od 12. lipnja 1991. godine to izrijekom i potvrđuje: "Direkcija prati i sudjeluje u izradi međudržavnih, međubankovnih, međukomorskih i drugih aranžmana ekonomskih odnosa sa inozemstvom". Ovakvom tehnologijom tajnog i kriminalnog zaduživanja države u inozemstvu Franjo Luković si je osigurao nedodirljivu poziciju, jer u bilo kojem trenutku ZABA može blokirati funkcioniranje državnog financijsko - monetarnog sustava protestiranjem na naplatu dospjelih a neplaćenih obveza Republike Hrvatske prema Zagrebačkoj banci. To je jedan od glavnih razloga zbog čega se niti jedna Vlada nije usudila obračunati s kriminalom u "najvećoj hrvatskoj banci". Bojali su se ostvarenja Lukovićevih prijetnja da bi se u tom slučaju financijski sustav države urušio kao najslab ija kula od karata. Luković u šaci drži ključ bankrota države. Zato misli da je nedodirljiv. Bio je to vrlo lukav mehanizam osiguranja ilegalnih financijskih operacija u Zagrebačkoj banci od bilo kakvih zakonskih posljedica. Kreditima je, jednostavno, kupio Vladu i drži pod dospjelom hipotekom državu.

Ovakvu tehnologiju dokazuje i nastavak Lukovićeve tajne Odluke o mezoroganizaciji Zagrebačke banke. Naime unutar Direkcije za međunarodno financiranje Franjo Luković osnovao je malu i tajnu specijalnu grupu koja se bavila projektiranim zaduživanjem države preko Zagrebačke banke, kako bi se osigurala ovisnost državne administracije o suradnji sa Upravom Zagrebačke banke.

Bila je to Grupa za kredite međunarodnih financijskih institucija i međudržavne sporazume. Tajna klasifikacija poslova koje je obavljala ova (jedna od najtajnijih operativnih grupa u Zagrebačkoj banci) dokazuje izvan svake sumnje Lukovićev projekt ciljanog zaduživanja države preko ZABE kako bi se stvorio odnos ovisnosti o financijskom servisu Uprave Zagrebačke banke. Osim toga, potpuno je razvidno kako je u tim prvim godinama neovisnosti takvo zaduživanje države omogućeno spregom izvršne vlasti sa Lukovićevom Upravom u Banci. Naime, sva zaduživanja države u inozemstvu planirana su u ZABI, Zagrebačka banka je sastavljala kreditne ugovore za državu, radila plan naplata kredita, garancija po kreditu i kompletan servis koji je inače (da je postojao normalan državni sustav) trebalo za Republiku Hrvatsku raditi Ministarstvo financija. Međutim, očito da je grupa bivših premijera Mesić - Manolić - Gregurić odlučila sklopiti tajne aranžmane sa Lukovićem. Motiv za takvo postupanje bivših premijera može biti jedino materijalna dobit koju su ostvarivali iz ovakvih tajnih aranžmana sa Zagrebačkom bankom. Glavne zadaće ove tajne operativne gurpe u ZABI bile su: provjera odredba inokreditora i usklađivanje definitivnog teksta ugovora, zaključivanje ugovora s inokreditorom; plaćanja u inozemstvo; izrada plana naplate i otplate kredita, praćenje i evidentiranje naplate kredita.

Strogo povjerljivo: Specijalni odnosi s inozemstvom 

Kako su rasli poslovi i financijske operacije iz ovog područja Uprava Zagrebačke banke morala je ojačati tajnu infrastrukturu koja se bavila provedbom ovakvih financijskih operacija. tako je Luković Odlukom osnovao još jednu tajnu organizacijsku jedinicu - Direkciju za specijalne aranžmane s inozemstvom i račune nerezidenata.

Čini se kako, usprkos nastojanju Franje Lukovića i suradnika da prikriju nezakonitosti u radu Zagrebačke banke, kao i organizirani bankarski kriminal pod krinkom bankarskog poslovanja, dokazi o velikoj pljački Hrvatske preko "najveće hrvatske banke" ipak izlaze "na svjetlo dana". Začuđujuće je, barem meni kao novinaru, da su Luković i suradnici, ipak, ostavili toliko pisanih i dokumentarnih tragova po kojima se sada može ući u trag kako opljačkanoj imovini, tako i novcu kojega su kroz desetljeće i pol izvukli preko Zagrebačke banke na svoje off shore račune. Danas mi je jedan kolega vrlo prepotentno rekao kako on ima "insajdersku informaciju" da se s postupkom istraga o ovakvim kriminalnim aktivnostima u pretvorbi i privatizaciji neće ići do kraja niti do velikih riba. Ali moj kolega, očito, ne razumije prirodu ovakvih procesa. Kada se jednom krene u njihovo procesuiranje to izaziva domino efekt. I tu ne može biti pošteđenih, niti istrage s nekakvim ograničenim učincima. Dokazi protiv Lukovića i njegove ekipe su više nego jasni. Pretvorba i privatizacija Zagrebačke banke ključ je za razbijanje kriminalne šifre pretvorbeno - privatizacijskih procesa u Hrvatskoj. A procesuiranje tog organiziranog bankarskog kriminala mora započeti prije ili kasnije. Bez obzira na posljedice.

Domagoj Margetić